MOJA SURADNJA S VIJENCEM

Počela je doista davno. Još u prošlom stoljeću. Meni ne baš u omiljeno godišnje doba, usred ljeta, 1. srpnja 1999. godine. Ne znam bih li i danas započinjala nešto usred sve gorih klimatskih promjena i svih nedaća koje iz njih proizlaze. No bila sam dvadeset godina mlađa, bila sam (štono se administrativno kaže) još u radnom odnosu, kad mi se činilo kako štošta još mogu, pa sam ponudu prihvatila. Zapravo, da pišem za Vijenac, i nije bila neka službena ponuda. Bio je to više prijedlog jedne mlade osobe – to volim često isticati (da me mlada osoba uvukla u taj dugovječni hrvatski list za kulturu) – da onaj sadržaj koji sam iznosila u nekim emisijama Hrvatskoga katoličkog radija pretočim i u crni tisak. Prijedlog nije došao od tadašnjega glavnog urednika i mojega dobrog kolege Mladena Kuzmanovića, s kojim sam godinama dijelila isti fakultetske hodnik, pa i jednu predavaonicu, pri čemu smo se utorkom uvijek i susretali – on bi iz te učionice u podne izlazio, a ja (kaubojski, točno u podne) ulazila. Ne, nisam s Mladenom bila ni u kakvoj zavadi, dapače bili smo si uzajamno dragi, no činjenica je da mi tada nikad nitko od kolegica ili kolega s kojima sam godinama radila na fakultetu nije ponudio nikakvu vanjsku suradnju. Moje emisije na Hrvatskom katoličkom radiju ili nisu ni željeli čuti ili su ih prečuli, što se svodilo na isto. Naravno, s prijedlogom onomad mlade Ivane Mandić, tajnice lista, Mladen se odmah složio – i tako je počelo moje pisanje u Vijencu iz broja u broj. Ono što je karakteriziralo  početak mojega pisanja karakterizira ga i danas – pisala sam i pišem o jeziku, zapravo o svemu što nas okružuje, a pretočeno je u jezik, nastojeći da to bude zanimljivo, potkrijepljeno znanstvenim izvorima i svima razumljivo. To su bile i ostale priče o riječima (i o onome dubljem u riječi), jer nekadašnja značenja mogu obogatiti i nas današnje nekim novim svjetlima koja padaju na paletu značenja što nam izmiču ili su već potpuno nestala.

Pomno sam istraživala riječi, to me vrlo zanimalo, pa sam to tako nastojala prenijeti i čitateljima. Pretpostavljala sam da je moja publika mahom ona starija, u svakom slučaju ona odgojena na knjizi i književnoj publicistici, no putujući po Hrvatskoj i držeći predavanja o hrvatskom jeziku što učenicima, što profesorima, što građanstvu, sve me više iznenađuju otkrića kako imam „fanove“ bez obzira na dob. Naime, ona populacija koja danas čita, pa ako još pripada mlađem naraštaju, svakako je već i po tome iznimna. 

S negdašnjim nadnaslovom svoje stalne rubrike, Što znači, odakle dolazi, nisam bila baš zadovoljna, no nisam ga sama ni stavila. Istini za volju, dugo bolji nisam ni predložila, učinila sam to tek nedavno – Dubinski kop Nives Opačić – i, s obzirom na sadržaj, mislim da bolje pristaje tekstovima koji slijede ispod njega.

Dakle, s novom, 2019, godinom ulazim i ja u svoj osobni jubilej: 20 godina neprestanoga pisanja u Vijencu. Doduše, tek u jednom ili u dva broja Vijenca nije bilo mojega članka, no ne zato što ga ne bih napisala, nego zato što je list bio toliko „bremenit“ raznim veličinama (jubilarnima, umrlima i sl.) da nije ostalo dovoljno mjesta. Dakako, najlakše je bilo škrtnuti moj članak, pa sam tako npr. ispala i iz okrugloga 200. broja, kojim se Mladen vrlo ponosio. Ipak, ono što je pokazivala slavljenička slika toga broja bio je tek bolestan i umoran čovjek, koji me silno nagovarao da dođem na proslavu, premda mojega teksta u tom broju lista nije bilo. Došla sam zbog njega, jer mene su jubileji i inače zaobilazili. U Vijencu su se svih ovih pustih godina izredali mnogi autori, neki su se kao kolumnisti zadržavali dulje, neki kraće, neki su odlazili i vraćali se. Mnogi su već i umrli. Moja vjernost pisanju u Vijencu iz broja u broj ulazi, eto, u 20. godinu. Nije malo. Priznajte!